Svakodnevne besmislice

Osjećaj, meni sve poznatiji, proganja me posljednjih dana. Ne znam odakle je došao i zašto je došao; ali tu je, uvijek pokraj mene. Osjećaj je to meni dosad nepoznat, osjećaj usamljenosti, odvojenosti od društva, od svijeta...

Osjećaj je to usamljenosti na kakvu nisam navikao; moji „prijatelji“ su oko mene, čujem se s njima svakodnevno, pitaju me hoću li van s njima...a ja, uvijek pronalazeći dobar razlog, odbijem...čak i kada izađem s njima, proganja me misao koja je tako daleko od njih, jedva čekajući da odem kući, u svoj mrak i zatvorim vrata svijetu...

Ali koliko su moji prijatelji prijatelji...koliko su mi znani...imaju svoje živote...ona ima svoj život...svi imaju svoje živote; „zašto ja nemam svoj?“ – odgovor na to pitanje je da ja ne želim imati svoj život..barem ne onakav kakav sam imao do trenutka kada sam upoznao osjećaje zbog kojih sam promjenio život za 90o; i zbog tih sam osjećaja spreman promjeniti život za narednih 90o...i svi moji prijatelji znaju, prijatelji koji se nikada nisu susreli sa takvim osjećajima; ili su zaboravili da jesu...nikome od njih nije stalo do toga kako se ja osjećam; žalosno ali istinito...

...žalosno ponajviše što sam trebao zapamtiti da su me ti isti prijatelji već jednom izdali, kada sam trebao njihovu potporu, manju nego sada, ali ipak potrebitu..ležeći u sobi broj 6 odjela ONK KBC-a Zagreb...tada sam trebao samo poziv, poruku, znak da nisam posve sam na tom odjelu...i zaboravio sam to, vjerovao sam ponovo da imam prijatelje...sve dok nisam ostao sam, ponovo, i još jednom se uvjerio da je ovom svijetu potreban klaun i da sam ja samo osoba koja utjelovljuje tu osobu...užasan osjećaj...tužan...

...a samo trebam nekoga tko bi me saslušao, isto onako kako sam ja slušao njih dok su se opijali i pričali svoje priče...

Osjećaj usamljenosti...a postoji jedna osoba koja bi me saslušala, koja mi je i vratila života koji je želio posve isčeznuti...osoba koju cijenim najviše na svijetu...koju obožavam...volim...osoba zbog koje sam i spreman promjeniti svoj život, osoba zbog koje sam spreman ...napraviti sve...

...a i od nje sam se udaljio...ne znam zašto...čini mi se da i ona ima svojih problema i da sam je dosta ja mučio sa svojima...a ne želi mi reći svoje probleme, tako hrabra i ponosna...prkosi životu...a bojim se za nju, želio bih joj pomoći, ali ne znam kako...nemoćan sam...i to me čini tužnim...čini me jako tužnim i to što smo svakim danom sve udaljeniji jedan od drugoga, a ne znam zašto...

Ustvari, više me nije niti briga za sve one moje „prijatelje“ sa početka ove priče...ima ih nekoliko, koje i dalje smatram pravim prijateljima...i postoji ona...osoba za koju sam spreman učiniti apsolutno sve...kojoj želim pomoći, koliko god budem mogao u životu, nesebično...jedna predivna osoba za čiju ljubav bih skinuo nebo, ako bih je tako osvojio...jedino za nju se brinem i do nje mi je stalo...a upravo je sa svojom brigom i tjeram od sebe...

Ne znam zašto to činim...volim je..a možda ne znam voljeti...

...možda ne znam voljeti...

Sreća...što za nas znači sreća???
Što je to što nas može učiniti sretnim...što je to što čini da smo zadovoljni sa sobom..sa svojim životom...
Novac..zlato..skupi auti..ugled..vlast..moć...što nas od toga može navesti da budemo zadovoljni..danas se uglavnom sve vrti oko novca..društvena hijerarhija se još uvijek svodi na zakon jačega..samo što u današnje vrijeme snagu i jačinu ne predstavlja fizička veličina i snaga nego vladaju materijalni zakoni..tko ima više novca – jači je..i ima sve privilegije koje pripadaju jačem..može kupiti skupocjene automobile, vlast, ugled, može imati moć...
No, da li je velika, ili barem dovoljna količina novca pokazatelj da će čovjek biti sretan u životu..može li s novcem postići sve što želi u životu..
Može li??
Novcem može kupiti položaj..vlast..moć nad nekim..ali ne može kupiti poštovanje koje je, barem meni puno važnije od moći...može kupiti ljekove, ali ne i zdravlje..može kupiti najbolji krevet, ali ne i dobar san..može kupiti kuću, ali ne i dom..može kupiti auto, vodeće mjerilo prestiža današnjeg vremena, statusni simbol, ali s njim ne može kupiti i zadovoljstvo da ode na putovanje automobilom sa voljenom osobom...i dakako, može kupiti sex – ali ne može kupiti ljubav..
A upravo ta mala sitnica, zvana ljubav, glavni je pokretač nečega što vodi prema potpunom zadovoljstvu..voljeti i biti voljen zauzvrat nešto je najdragocjenije na ovome svijetu..i kao takvome sa razlogom mu pripada epitet da se ne može kupiti novcem..neprocjenjivo je voljeti..jedino što je iznad toga je biti voljen...

Otvorio sam oči..sat na bezdušno hladnom bijelom zidu ispred mene pokazivao je tri poslijepodne...usta su mi bila suha, vapile su za kapljicom vode...ogledao sam se...bilo je tiho, pretiho...čuo se samo glas redovnice koja je užurbano šuškala nekakvim papirima pretvarajući se da ima mnogo posla...još u bunilu molio sam vode...barem kap...nitko se nije oglušio o moj vapaj...nitko osim iste one redovnice koja mi je samo obrisala usne krpom namočene vodom...osjećao sam se kao Mesija...kad su mu štapom gurali krpu natopljenu octom u usta...
Pokušao sam se pomaknuti...boljelo je...sve je boljelo...krenuo sam se počešati po nosu...nešto me je škakljalo po nosu...ali ruka je bila puna cjevčica...nije bila samo jedna kao prije...bile su dvije cjevčice, kroz koje su tekli otrovi...otrovi, a toliko nužni za život...ali osim tih dviju cjevčica bilo je u ruci zabodeno i još nekoh igala...za svaki slučaj, pomislio sam – nek se nađe...
Putem prema nosu...ruka je naišla na prepreku...neočekivanu...napipao sam prepreku, i sljedeći je rukom, došao do nosa...ali cijev nije završavala...išla je i dalje, u nos...zašto...što je ovo...zar je potrebno toliko toga...to me znači škakljalo u nosu...i grlu...svaki put kad bih pokušao gutati, nešto se bunilo protiv toga...kao da posjeduje cijelo grlo, ne dopuštajući meni, vlasniku tog istog grla, da progutam vlastitu silu...kako nedemokratski...
Nos će zači i dalje nervirati, kao i grlo...krenuo sam rukom prema mobitelu...ali ne samo da ga nije bilo...nego nije bilo niti ormarića...ogledao sam se tada oko sebe, ponovo...nisam se nalazio niti u svojoj sobi...gdje sam...WC...morao sam na WC...suhih usana pokušavao sam dozvati nekoga...bilo koga...redovnicu u bijelom...sestru...bilo koga...
Napokon, došla je redovnica...moram na WC...i žedan sam – rekao sam joj...nasmijala se...rekla je da ne moram ići na WC...i opet mi samo namazala usta onom krpom...samo izazivajući moju želju za vodom...razlog smijeha redovnice bila je vrećica...plastična vrećica sa cijevčicom...još jednom...čije je jedan kraj bio pričvršćen za vrećicu, a drugi završavao u mom spolnom organu...i stvarno, nisam morao ići na WC...obavio sam to u krevetu...slobodno poput bebe...saznao sam i da ona cjevčica iz nosa završava također u plastičnoj vrećici...ali pored te dvije bila je tamo i još jedna, treća vrećica...sa cjevčicom...a gdje završava ta cjevčica...ulazi u spavaćicu koju si mi obukli...dok sam spavao...ali gdje završava...ulazi u moje tijelo...nemilosrdno...
Tada, petnaestak minuta nakon buđenja ponovo sam zazvao...ovaj put ne bilo koga...tražio sam redovnicu...želio sam pričati sa ocem...otišao je – rekla je – nekoliko minuta prije tri...čekao je šest sati i onda, nekoliko minuta prije mog buđenja otišao je...tražio sam strica...nazvala ga je na telefon, ali tad sam shvatio da ja ne mogu do telefona...da sam okovan...
Mobitel, tražio sam mobitel...ali nije ga bilo...tražio sa.........
Ponovo sam se probudio oko pola pet...redovnica je upravo završavala razgovor...pozdravio te Franjo...tko je Franjo...moj stric – odgovorio sam...
Mnogo misli prošlo mi je glavom to poslijepodne...nisam mogao nikuda...niti malo se pomaknuti, niti čašu vode popiti...niti kruha probati...osuđen na robiju...daleko od svih...sam...a trebao sam se veseliti brucošijadi...slavlju sa svim novonastalim prijateljima...i prijateljicama...Matei, kolegci sa faksa trebao sam čestitati rođendan koji je trebao biti za koji dan...zapamtio sam ga jer je na Svetog Nikolu...sekama sam se obećao javiti...htjeo sam pričati sa majkom...za sve to dovoljna je bila jedna mala sitnica – mobitel...ne smije se koristiti ovdje – rekla je kratko redovnica i otišla...
A nikoga nije bilo...samo nekoliko beživotnih tijela...prikovanih cjevčicama kao i ja...bile su tu i dvije ljubavnice, bol i bočica sa zelenkastom tekućinom...koje se nisu podnosile...ponekad, bol bi došla i preotela me od zelenkaste tekućine koja me umirivala i nježno me uspavljivala...
Nisam se mogao micati...bio sam osuđen na ležanje na leđima te večeri...
I onda, kada me zelena tekućina umiri i pokuša me uspavati...
Bol dođe...i sve iznova...i iznova...
....

Jedan osmjeh ne košta ništa,
a donosi mnogo.
Obogaćuje onoga koji ga prima,
a ne osiromašuje onoga koji ga daruje.
Ne traje dulje od jednog trena,
a sjećanje na nj ponekad je vječito.
Nitko nije tako bogat da bi mu osmjeh bio nepotreban i
nitko nije tako siromašan da ga ne bi mogao dati.
Stvara radost u kući;
potpora je u poslovanju;
osjetljivi je znak dubokog prijateljstva.
Jedan osmjeh pruža odmor u umoru,
obnavlja hrabrost u malodušnosti;
pruža utjehu u žalosti;
prirodni je lijek u svakoj patnji.
Ali je dobro koje se ne može nabaviti,
niti pozajmiti,
niti ukrasti;
jer osmjeh vrijedi samo u času kad se daruje.
Ako ponekad susretnete nekoga tko vam ne uzvrati očekivani osmjeh,
budite velikodušni pa mu darujte svoj osmjeh,
jer osmjeh nije nikome toliko potreban kao onome koji ga ne može dati.

PRIJATELJ
osoba muškog spola koja posjeduje “ono nešto” da nikad nećeš poželjeti otići u krevet s njom
PRIJATELJICA
osoba ženskog spola koja posjeduje “ono nešto” da je odmah poželiš odvesti u krevet
LJUBAV
riječ od pet slova, dva samoglasnika, tri suglasnika i dva idiota
ARHITEKT
tip koji nije dovoljno macho da postane inženjer, ali ni dovoljno peder da postane stilist
AUTORITET
onaj koji dođe nakon svađe i izudara ranjene
PLES
okomiti nadomjestak za vodoravnu želju
BANKAR
tip koji ti posudi kišobran kad sije sunce i traži da mu ga vratiš kad počne padati kiša (Mark Twain)
IZVIĐAČ
dječak odjeven kao idiot kojemu komandira idiot odjeven kao dječak
NOGOMET
onaj za koga se sve žene udaju, a da to ne znaju
SAVJETNIK
onaj koji ti skine sat s ruke, kaže ti koliko je sati i još ti to naplati
DIPLOMAT
onaj koji ti kaže da ideš u “ono mjesto” na takav način da ti jedva čekaš da kreneš na put
EKONOMIST
stručnjak koji će ti sutra reći zašto se ono što je predvidio jučer nije dogodilo danas
VJEČNOST
vrijeme koje prođe od kada svršiš pa dok je otpratiš kući
LAKA
kaže se onoj ženi koja ima seksualni moral muškarca
KVANTNI FIZIČAR
slijepi čovjek koji u mračnoj sobi traži crnu mačku... koja uopće nije u sobi
HARDVER
dio kompjutora koji trpi udarce kad se pokvari softver
NESTRPLJENJE
čekanje sa žurbom
RAZOČARENJE
kad čovjek s erekcijom hoda prema zidu, a prva stvar kojom dotakne zid je nos
RAVNODUŠNOST
ponašanje žene prema muškarcu koji je uopće ne zanima, interpretirano s njegove strane kao “pravi se svetica”
INFLACIJA
kad živiš plaćajući troškove za sljedeću godinu s plaćom od prošle godine
INTELEKTUALAC
osoba muškog spola koja je u stanju misliti više od dva sata o jednoj te istoj stvari, a da to nije seks
INTERVJU
pogled u međunožje intervjuirane
TIMSKI RAD
mogućnost da krivicu prebaciš na druge
JEZIK
seksualni organ koji pojedini dei koriste kao govorni organ
GLAVOBOLJA
najčešće korišteno kontracepcijsko sredstvo tijekom 90-ih
MONOGAM
suzdržani poligam
NANOSEKUNDA
vrijeme koje prođe od kada se upali zeleno na semaforu do kada onaj iza tebe ne počne trubiti
NIMFOMANKA
termin koji muškarac koristi za ženu koja od njega traži da malo češće vode ljubav
PESIMIST
optimist s iskustvom
SVEĆENIK
muškarac kojeg svi zovu “oče” osim njegove djece, oni ga nazivaju stricem
PROGRAMER
onaj koji ti na nevjerojatan način riješi problem za koji nisi ni znao da ga imaš
PSIHOLOG
onaj koji promatra druge dok lijepa žena ulazi u prostoriju
STATISTIČAR
onaj koji je vrlo spretan s brojkama, ali nema dovoljno osobnosti da postane inženjer
UROLOG
liječnik koji ti ga gleda s podrugivanjem, dira ti ga s gađenjem, a onda ti to još i naplati kao da ti ga je zadovoljio

Zašto žene trpe nasilje...ne sve, ali većina. Muževi ih udare jednom ili više puta, razbiju ih, a one lažu o tome govoreći da su pale ili da su negdje udarile...i ostaju s njima, ne odlaze nikuda. Da li je njihova ljubav prema njima tolika da će trpjeti ponižavanje, batine i razna psihička maltretiranja ili su jednostavno slabe da pobjegnu jer znaju da neće pronaći razumijevanje rodbine i prijatelja. Da li njihova ljubav prelazi granice ponižavanja, jer tko bi trpio udarce i maltretiranje...jedino onaj koji voli toliko da mu nije bitno ništa osim da je u blizini onoga koga vole čak i pod cijenu vlastitog zdravlja..ili se boje izgubiti nekakvu prividnu sigurnost doma i muža kao zaštitničku osobu.
A opet, odemo li na drugu stranu...na stranu napadača, što li se događa u njihovim glavama da se odvaže na takav čin, jer onaj koji tuče ženu, koja je u većini slučajeva slabija, nije ništa drugo nego slabić koji se boji suprostaviti se realnom svijetu, prema stvarnim problemima koji ga muče u životu, te se onda iskaljuje na slabijem od sebe. Nije da opravdavam nasilje kod njih, ali ne razumijem zašto pribjegavaju takvom činu..
Javnost uvijek burno reagira kada u dnevnim novinama ili vijestima izađe vijest da je neka žena pretrpjela nasilje, digne se hajka u cijeloj državi...kako je onda moguće da, kada se nasilje događa u našoj blizini, a da nije bilo na vijestima, okrećemo glavo kao da se to uopće ne događa...govorim o susjedima, ali i o članovima obitelji...kako je moguće da otac, godinu dana nakon što je pozvavši policiju spriječila da joj udari majku, predbaci to svojoj kćeri, kako nema niti malo grižnje savjesti prema svome činu, bilo onoma od prije godinu dana, tako i u slučaju toga predbacivanja.
A ti agresivci svoje napade i udarce stavljaju iza riječi: „to je bilo zbog toga što je volim“, a isti slučaj se ponavlja, svaki put sve gore...kakva to ljubav mora biti da digneš ruku na nekoga koga toliko voliš...ili su jednostavno tolike kukavice da se boje, ako već moraju šakama ispucati svoje frustracije, otići u obližnju dvoranu, naći prijatelja sličnog njima, staviti rukavice, ući u ring i „ispucati“ svoj bijes...

Epiktet je zapisao: „Ne žalosti čovjeka siromaštvo, već želja.“
I ova kao i mnoge izreke koje su izrekli ljudi u davnoj prošlosti, ljudi koje smo smatrali primitivnima, a toliko su nam istine zapisali, od koje danas okrećemo glavu i još uvijek velika večina naziva ih glupima; no tko smo mi ustvari da ih nazivamo glupima; Epiktet, Aristotel, Konfucije, Marko Aurelije...kao i mnogi drugi izrekli su neke riječi, istinite, koje mnogi od nas niti danas ne shvaćaju, i premda su živjeli u vrijeme koje mi nazivamo primitivnim, nipošto nisu bili glupi.
A onda, ljudi koji nisu niti čuli za mnoge od značajnih povijesnih filozofa i mislilaca, kažu da su glupi i da nemaju pojma...to kažu ljudi koji jedva sami sastave bilo kakvu izjavnu rečenicu, a kamoli nekakvu mudru rečenicu...zašto smo toliko tašti da sebe izdižemo u visine, a sve ostale smatramo manje vrijednima. Kao počelo se sve to mjenjati u današnje vrijeme, žene su ravnopravne s muškarcima, crnci imaju svoja prava...ali da li je sve to zapravo istina ili imaginacija kojom hranimo medije i šrioke mase. Ili se u današnje vrijeme stvorilo još više podjela, prema kvartu u kojem živimo, obrazovanju, obrazovanju roditelja, vrsti automobila kojeg vozimo...postojalo je sve to i nekada davno, ali onda se javno pravila granica i jaz između klasa i pojedinaca...a danas...danas kao ne postoje razlike između klasa, ne rade se podjele, svi smo jednaki pred zakonom...
Jednaki jesmo, samo su neki malo jednakiji od drugih...u svakom segmentu današnjeg društva...

Kao klinac bio sam balav i sramežljiv, a ovo potonije je po mom mišljenju jedna od glavnih prepreka u stvaranju potpune osobe; jer biti balav u mladosti je normalno. Sad se pitam kako netko može biti sramežljiv, što ga to koči da kaže ono što misli osobi kojoj misli i to onda kada to misli. Kako to dam je nešto neugodno reći dok smo klinci i ne razumijemo sve, a onda kada samo malo odrastemo govorimo stvari kojih bi se i djeca trebala posramiti.
A opet s druge strane, iako odrastamo, jedan dio nas uvijek ostaje djetinjast i to je onaj dio koji nas uveseljava, koji nas čini pravim ljudima...to je onaj dio nas koji je iskren, otvoren, koji ne skriva sve mane ovoga svijeta, i upravo taj dio nas, spremnost da taj dio pokažemo svijetu čini nas velikima.
Jer lako je biti netko u svijetu gdje nitko ne zna tko smo zapravo, malo znanja manipulacije ljudima i na konju smo...možemo stvoriti sliku o sebi onakvu kakvu mi želimo, ali pokazati se u svjetlu djetinjeg, u svijetlu onoga što smo zapravo, bez lažnog osmjeha ili tuge...biti dijete, koje ne zavidi, ne želi bogatstva bližnjega svoga, koje nije srdito...to je pravo bogatstvo čovjeka.
Zar je toliko teško živjeti i pustiti druge da žive svojim životima, da mi budemo dio njihovih života bez obzira na ekonomsku, rasnu, spolnu, vjersku ili bilo koje druge vrste diskriminacije. Zašto bih ja morao zavidjeti nekome tko ima bolji auto od mene, ili je zgodniji od mene...ili, možda još bolje pitanje, da sam ja taj, zašto se ne bih trebao družiti s nekim tko ima manje novca od mene, ili je možda manje zgodan, ili je manje ili više inteligentan od mene...zašto ljudi žive i žele živjeti po pravilima koje nameće društvo, pravila koja pod geslom liberalnih nameću neka nova ograničenja koja mi prihvaćamo pod normalna...